utorak, 16.09.2014.
...
Jutros me na putu do doma zatekao jedan zanimljivi prizor.
Brat i sestra stoje na cesti i svađaju se. Ona je starija, vrišti na njega i pokušava otkinuti šibu ne bi li ga opalila i natjerala da napravi ono što ona hoće.
A što to ona hoće?
Igrom slučaja znam da je završila samo osnovnu školu. A ona je u rano jutro budna i tjera svog brata da se spremi i krene u školu. Kaže mu – ja sam svoju školu prošla, ti svoju moraš dovršiti...
Nekima bi ova scena bila smiješna, nekima zastrašujuća.
U prvom trenutku ja sam se samo zapitala gdje su im roditelji.
Onda sam došla doma i raspremajući stvari koje sam donesla, nastavila razmišljati, no, ne toliko o njima, koliko o sebi.
O njima mogu reći samo toliko da mali pojma nema koliko ima sreće što ima takvu sestru.
Ja posljedice svoje neodgovornosti, ali i one mojih roditelja osjetim svaki dan, iako sam završila puno više škole nego mali. I puno premalo da bi zadržala neko samopouzdanje i mogla nešto napraviti od života.
Do prije dvije i pol godine živjela sam više-manje u obiteljskom stilu- kako ćemo-lako ćemo. Imala sam alibi zašto ne studiram, no, gledano iz današnje pozicije, to je, čista pizdarija. Jedino što mogu reći na sve to- eee, da sam se barem dobro zabavljala kad već nisam studirala. Ali eto, nisam ni to. Cmizdrila sam za prošlim vremenima, prošlim ljudima, grčevito se držeći za bol i depresiju jer, iako su bili nepodnošljivi, barem su bili poznati.
I kad su se, gotovo preko noći, skupili na hrpu svi problemi i nepoznanice, nisam stigla ni mogla razmišljati o sebi i što ću napraviti sa sobom. A bome ni kako ću pronaći svoje mjesto pod zvijezdama, kako ću se izboriti da i ovakva kakva jesam nešto postignem.
Rastrgavala sam se između problema svojih roditelja i prijatelja pa čak i tu imala sigurnu luku, sve do onog trenutka kada nisam otišla na HZZ da i ja nešto napravim.
Ne znam zašto, ali mislila sam da ću lakše pronaći posao. Je, u doba recesije i ogromne nezaposlenosti svi samo čekaju još jednog administrativca, jer kao, nema ih ionako previše. A što s gimnazijom možeš?
Za tren se suočiš s vlastitom nemoći, samopouzdanje strmoglavo pada a ego vrišti toliko da zaglušuje. Odjednom vidiš da traženje smisla života i depresija jer si ne možeš objasniti postupke mnogih ljudi oko sebe niti se uklopiti ni u sredinu ni u vrijeme u kojem živiš su mala beba u usporedbi s onim pred čime sada stojiš i s čime se boriš. A čak se ni boriti ne možeš onoliko koliko bi htio i kako bi htio, jer... Ako to napraviš, porušit ćeš sve mostove, uništiti sve prilike. Pa tako mali moraš štošta prešutjeti u nadi da će milost nekog debila dodirnuti i tebe. I onda čekaš novi natječaj, novu priliku, novu dobru volju nekoga tko jaši nad tobom jer može, jer je jači, jer ima diplomu koja mu daje za pravo da svijet prilagođava sebi.
A mladost u tebi vrišti, sve bi ih istresao iz gaća i otvoreno im rekao da iako imaju i diplomu, i vezu, i poziciju, nemaju mnogo. Nemaju ni znanje ni odgovornost ni suosjećajnost. Al' jbg, što bi s tim postigla?!?
Primjer
Natječaj- javna ustanova.
Početak – sredina 3.mj., kraj – početak 6.mj.
Nepravilnosti – od samog početka teksta natječaja, do provedbe i završetka.
I pukne mi film, kažem si- nije bio u tvom gradu, ne možeš imati nikakve posljedice ako se žališ. Probaj!
Sve nepravilnosti sam znala osim jedne- po kojem propisu se provodi natječaj u javnim ustanovama. Hvala bogu, prelistavanje zakona, pravilnika i sl., nije mi strano, tako da sam pročitala sve što sam mogla, no, niti jedan nije odgovarao provedbi natječaja u javnim ustanovama. Sve sam eliminirala, uzela sa sobom ono što je najviše sličilo tome kako bi se natječaj trebao provoditi, iako se nije ticao ustanova, i pravac u HZZ savjetnici. Kažem jednoj problem, ona onako blago teleći bleji i kaže da pojma nema. (op.a. POSAO JOJ JE DA ZNA!!!). Ali 'ajde, barem je ljubazna. Ulazi ona kojoj sam ja dodijeljena, pita što je problem, ja joj izreferiram. Kažem, znam da ovo nije propis koji se tiče ustanova, ali me zanima da li zna za nešto slično. Uzima moju Uredbu o raspisivanju i provedbi javnog natječaja i internog oglasa u državnoj službi i bahato podcrtava državnu službu podrugljivo iscijedivši kroz zube da se to ne odnosi na javne ustanove. Ponavljam- znam, ali ne mogu naći za ustanove. I onda kreće show. Prvo se duboko zamisli i nakon 2 minute kaže- a jesi pokušala tražiti u Narodnim novinama? On line? Ja u čudu i nevjerici pitam – kako to misli? A ona slavodobitno- pa imaš Narodne novine na internetu (kaj fakat?!?) i tamo možeš pretraživati po pojmovima. Dođi da ti pokažem. Dođem ja u nevjerici, ne mogu vjerovati da je to najbolje što može i što mi predlaže. Tipka ona – jvni ntječaj, utana-. Ništa. -javni tatjeca ustanova-. I tako jedno pet minuta stojim joj iznad glave, ona ne samo da pojma nema što radi nego ni pojma nema o pisanju. Na kraju zaključi da ona nema pojma kako da to nađe, da ne zna po kojem propisu se provodi taj natječaj, neka si tražim tako sama ali i da se ne žalim jer to može biti gore po mene jer ionako nemam tečaj koji (nije bio uvjet) su spomenuli pa ako mi uvaže žalbu mogu tražiti da o vlastitom trošku prije nego počnem raditi to završim.
Okrenem se na peti, duboko zahvalim i odem.
Ona ima fakultet, ona ima posao, ona ima moć, autoritet. Ja nemam ništa od toga. Ali bi na njenom mjestu preokrenula i nebo i zemlju da saznam pa makar osobno ministra zvala.
Trebao je tu biti i primjer 2., ali bolje da ga preskočim. U neku ruku je preosoban, u drugu ruku je presvjež. Ionako se tu radi samo o povrijeđenom egu, a zaključak je isti- nitko te ne uzima za ozbiljno, ma koliko odgovoran i temeljit bio, ako nemaš barem diplomu. Danas bi bilo ispravnije reći vezu pa diplomu, no, u ovom slučaju, kriva je moja mladost i mulac koji je u mom životu već dvije i pol godine i koji bi trebao znati da sam u sve što on radi toliko involvirana da sam dovoljno kompetentna da kažem i što je krivo napravio i što nije napravio i kad je to ispravio, da mogu i ja potvrditi da je sad sve u redu.
Toliko puta smo sami o svemu razgovarali da njegovom nepovjerenju naprosto nema mjesta. Uostalom, svojski se trudio da mi i po sasvim privatnim pitanjima uzima mjeru i procjenjuje karakter, tako da i s te strane njegov jučerašnji postupak još više boli.
Ali, kad se sve zaokruži, to je to.
Zanima me, da li bi ja teenager znala u, npr. srednjoj školi čuti ono što bi mi ispričao o svom životnom putu netko tko je godinama prijavljen na HZZ i ne može naći posao jer nije htio/ mogao studirati. Vjerojatno ne bih. Bilo bi to tada još jedno dosadno i naporno predavanje koje bi slušala križajući ispisanih 60 minuta na klupi moleći boga da zvoni i da odem zapaliti.
Žalosno je što mnogo toga moramo naučiti na teži način i što onda nemamo manevarskog prostora.
A najžalosnije od svega je što se u takvim situacijama čovjek osjeća apsolutno bezvrijedno, pogotovo kad se dodatno začini s rečenicom- a zašto ne probaš na nekom drugom faxu, možda bi ti bilo lakše. I što ti onda preostaje? Isprike da sad ne možeš ništa upisati, da želiš baš to, da nije da ne studiraš zato što ti je to preteško... Ponižavajuće je, a ostaje ti samo da šutiš.
- 08:51 -
