srijeda, 30.11.2016.
...
23. studenoga 2015. godine
Ponedjeljak. Neki tmurni, oblačni dan. Sivo jesensko jutro.
Kolegice u uredu naklapaju do u nedogled otkad, s obveznim zakašnjenjem, stignu na posao do kada ne odu doma. U jednom trenutku kaže jedna listajući stolni kalendar: „Opa, pa danas Mu je rođendan. Bit će ljubljenja“. Značajno me pogleda na što joj ja uzvratim rezigniranim pogledom. Isti tren skačem sa stolca, nervozno hodam po hodnicima i čekam kolegicu koja sjedi s Njim u uredu. Čekam, čini mi se, satima. Dočekam. U naletu mi kaže da nema sad vremena ali, meni je to toliko važno da ne odustajem. Trčeći za njom, hvatam ju i pitam je li Njemu danas rođendan. Kaže da je. Vraćam se u ured, grabim jaknu, torbu i bez ikakvog pitanja i objašnjenja trčim u shopping centar preko puta. Trčim preko trave, ponešto blata, trčim kao da me vrazi gone. Uspuhana stižem i nemam pojma kuda ću i što ću. Što kupiti čovjeku kao što je On? Treba biti nešto što će Mu pokazati koliko Ga uistinu cijenim a opet… Nemam puno izbora. Petljam po pićima, odabirem konjak, razbijam glavu s tim koja je vrećica prikladna a o čestitci da ne pričam. Sve mora biti savršeno ili barem donekle usklađeno.
Trčim natrag, pokušavam sve to nekako sakriti dok ispod stepenica, za stolom, bez daha, pišem čestitku i sva drhtim. Uzimam sve to, upadam Mu u ured i, dalje se slabo sjećam. To ja mogu izvesti samo u afektu inače nikada ne bih skupila hrabrosti.
Prvo me zbunjeno pogledao, ustao je, čestitala sam mu, izljubili smo se… Hrabrost iliti afekt me napuštaju. Sasvim gubim sjećanje što se još dogodilo. Vrlo brzo odlazim. I dok zatvaram vrata, čujem kako me doziva. Plaho provirim kroz vrata. „Dođite za vrijeme pauze preko puta. Na kavu, čaj…“. Drhtim, zahvaljujem. Sve se oko mene vrti. Zatvaram vrata, hvatam dah. Stojim još neko vrijeme ispred vrata da dođem k sebi a zatim zakoračim i nastavim hodati kao paun. Vraćam se na svoje mjesto i pokušavam raditi, ali se ne mogu prestati tresti i smiješiti.
Pauza se približava. Sa suzama u očima borim se sama sa sobom. Netko drugi ni na tren ne bi dvojio. No, već dovoljno dugo tamo radim i poznajem običaje onih koji slave rođendan. Nije imao potrebu „slaviti“ sa svima, već je pozvao samo neke. Smatram da bi kao jedina pozvana službenica svojom nazočnošću proizvela govorkanja i probleme. A od prvog dana našeg poznanstva samo Ga želim zaštiti jer je ionako previše onih koji se bave Njegovim životom i pokušavaju Mu nekoga „uvaliti“. S knedlom u grlu gledam kroz prozor kako odlaze na pauzu i ostajem u uredu. Meni bi bila čast, Njemu (možda) problem…
Kasnije tog dana dolazi mi u ured i tiho s vrata doziva me. „Pa gdje ste vi danas?“, a ja još tiše procijedim: „Ja znam gdje je moje mjesto“. Odmahuje glavom iako znam da me nije razumio. Kasnije me nasamo opet pitao zašto nisam došla. Objasnila sam Mu. Zahvalio se na poklonu i rekao mi da sam ipak malo pretjerala. Vrlo hrabro i otvoreno Mu odgovaram da smatram da nisam jer mi je On najdraža osoba ondje, na što On zbunjeno odgovara: „Ma dajte, pa sami smo…“
23. studenoga 2016. godine
Srijeda. Sunčano prijepodne. Stojim ispred Njega i prisjećam se koliko sam bila sretna prije godinu dana. Drhtim kao i onda.
Neplanirano dočekujem „delegaciju“ Njegovih kolega s posla. Ja tamo ne radim već par mjeseci.
Dolaze tiho. Neki me gledaju suosjećajno, neki začuđeno, neki čak i prijekorno. Ili mi se čini. Preosjetljiva sam.
Predaju mi aranžman i kažu mi da ja najbolje znam gdje ga staviti. Pale svijeće. Ja se saginjem nad Njim i u grču pomičem cvijeće koje smo donijeli Njegova obitelj i ja. Nakon toga odmičem se u stranu i cvokoćem. Ne znam jesam li sretna što su svi oni došli, jesam li pod pritiskom određivanja gdje će čije cvijeće stajati ili mi se čini da ću se ugušiti od suza koje gutam i skrivam od njih. Odlaze, a ja ih ispraćam.
Ja, koja nikad nisam saznala što sam Mu. Ja, koju je Njegova obitelj prihvatila iako me nikad nisu upoznali.
Ostajem sama pored Njega. Šutke, dok mi niz obraze kapaju suze.
Gledam sve to i ponavljam u sebi kako to ne valja, kako nije u redu. Bio je čovjek kojemu bi se svatko trebao diviti. Nevjerojatno ispravan, predivan u svojoj posebnosti. I u tome je puno prerano „izgorio“.
Bio mi je sve za što ne postoje riječi…
- 07:17 -
ponedjeljak, 16.11.2015.
Grijesi, izbor, samoća i neraskidivost…
Zavolio me je kao i ja njega. Ili se zaljubio, kao da je sad to bitno. U silini emocija teško je jasno vidjeti.
Borila sam se sa svojom savjesti i odabrala sebičnost. Prvi put. Čak i nije bilo teško. Imati njega u životu postojanje čini lakim. I smislenim.
I ne, nismo zgriješili. Ne onako kako ljudi vide grijeh, u njegovom najsočnijem obliku. Djelom! Griješili smo mišlju, riječju i propustom. I ponekim nježnim dodirom hladnih ruku koje bi mi na tren zagrijao. Pa ja, kao nevjernica već u prvim danima našeg poznanstva počeh dozivati boga, tko god i što god on bio, da mi se smiluje i da ga makne od mene. A on je bio sve bliže i bliže, pa mi je uz njega bilo sve toplije i u tijelu i u srcu. I bez ikakvog straha i srama, od silne želje da uzmem još malo, pokušala sam to promijeniti. Ja, koja bi radije čekala cijeli život nego… odbio me je. Toliko zgriješiti nije mogao. Radi mene, radi sebe, radi nje.
U očaju mog inzistiranja na prekidu svake komunikacije, u dimu cigareta i ovaj put s neugrijanim rukama, molio me da ne prekidam to što imamo. O bože, kako je bila hladna da večer, ta srijeda. Bila sam tupa i odlučna kao nikad. Na tren, na samo kratki tren u meni je vrištao ponos i ništa drugo. „…makni se od mene, vukao si me k sebi svakim danom, trenom, pokretom, pogledom… bdjela sam nad tobom, bolovala tvoje boli, isplakala tvoje suze, pazila da ne budeš žedan po onim strašnim vrućinama, drhturila zbog svakog tvog kašlja, strahovala i veselila se svakom tvom osmijehu. Utapala sam se u plavetnilu tvojih očiju i načinu na koji si me gledao. Taj osmijeh u tvojim očima, taj pogled dok prolaziš pored zgrade u kojoj radim i gledaš u nju ne znajući da te vidim i …Ma, makni se! Ne možeš biti i jeben i pošten! Makni se, zgriješili smo oboje puno više no što bi zgriješili da smo proveli zajedno koji strastveni trenutak. Zgriješili smo, zgriješio si, dok si mi grijao ruke, zgriješio si dok si se rastajao od mene pitajući me – pa nije valjda da više nikad nećemo ovako stati i ….“
Izabrao je. Meni da budem bez njega, sebi da bude bez mene, njoj da ne zna ili ne daj bože da sluti da, respektirajući nju, on drugoj grije ruke.
I to su trenuci, to su sati i dani kad se čovjek lomi. Ne proklinje sudbinu, niti njegov odabir, već samo prokletu želju i još prokletiji ponos.
I nema ga jedan dan, pa drugi, pa treći… umjesto da tražim mir, ja se gušim u samoći i brizi. Hodam spuštenog pogleda kao grješnica, ali ne stidim se grijeha kojeg nisam počinila, stidim se suza koje ne mogu zaustaviti.
Utkao se u mene kao i ja u njega. Trebalo nam je svega tjedan dana da se opet vratimo svome grijehu, pa da u mučnoj tišini, mojim sarkastičnim komentarima (zbog loše prikrivene brige) stojimo jedno pored drugog, napokon mirni i spokojni. Pa da bez i jednog dodira griješimo više nego najstrastveniji ljubavnici….
- 21:26 -
nedjelja, 02.08.2015.
Fragilnost i sl.
Ništa nisam naučila. I, pitam se hoću li ikada naučiti, kao što se pitam i to gdje sam do sada živjela. U nekom paralelnom svijetu? Jbg, ne pušim te fore, ne zadovoljavaju me teorije zavjera ni mistika i ne dopuštam da mi takve gluposti budu alibi zato što se ne snalazim. Ali, fakat se ne snalazim. I pride se još svojski trudim da pišem ispravno, provjerim svaku grešku, stavim svaki apostrof, tako na bi svatko (nitko) tko čita moje izbljuvke mogao reći: " 'ajde, barem je pismena." Je, to mi nevjerojatno puno pomaže u životu, jer su fakat na cijeni oni, koji, među ostalim, drže gramatiku i pravopis u malom prstu.
Elem, bio je lijepi dan, jedan u nizu. Ama baš ništa se nije dogodilo, čuda li neviđenog. No, poslije onih vrućina, bilo je lijepo sjesti u bus nakon posla i ne imati osjećaj da ću se rastopiti do zadnje stanice. Sunce je ugodno grijalo, vjetar je ugodno puhao, sve je bilo ugodno punih pola minute, koliko sam ja sposobna opustiti se i ne razmišljati. Taman prije podvožnjaka sam zažmirila. Htjela sam osjetiti one trnce kao prije desetak godina kada je frendica kupila auto pa smo se tamo vozale i vozale, dok nam je vjetar mrsio kosu itd. Ono, holivudske pizdarije. Da, prije 10ak godina život je bio drugačiji. Nisam baš sigurna tko sam točno bila ja, osim što sam vjerojatno i tad bila vječito nesretna, iako pojma nisam imala zašto. Sad barem znam zašto. Ha, barem, kao da je to neka utjeha.
I tako, umjesto da su mi niz leđa šibnuli trnci ugode zbog vožnje podvožnjakom, pred očima mi je šibnuo očaj n-tog obdukcijskog nalaza koji sam pročitala taj dan. Otvorila sam oči i u polupanici pogledala oko sebe. Dečko je poginuo i, što sad?!?
Svaki dan se susrećem s takvim stvarima. Svaki dan su nevjerojatno i bolno realno i zastrašujuće, ali nije to ono što me u tom trenutku toliko zaprepastilo. To je, neosporno, tragedija. Svaka prerana smrt je.
Zaprepastila me fragilnost života koje mnogi nisu svjesni, a ja pritom nisam sigurna je li to dobro ili loše. Ljudi žive nagonski, stihijski, ne razmišljajući (previše) o posljedicama svojih djela ili riječi. Što na umu, to na drumu, pa kud puklo da puklo.
U svemu tome, ja sam ona koja previše razmišlja, popularno zvano, analizira. Tako mi svega, mijenjala bih se istog trena za drugačiju narav, jer... dok ja pazim na svaku svoju riječ, svaki svoj pokret, potez...život prolazi pored mene. Takvi kao ja su i naporni i dosadni, uništavaju osjećaj trenutka razmišljajući o njegovim posljedicama na budućnost.
Na poslu me nerviraju babe kojima je jedina preokupacija napraviti zavjeru, doći što kasnije na posao i otići što prije s posla, pride ispijajući enormne količine kave i studiozno smišljajući što će se gablecovati. Živciraju me i njihovi godišnji. Pitam se koji to odgovorni čovjek uzima po mjesec dana godišnjeg odmora. I, sve stoji. I, nikome ništa. Nebrojeno puno ljudskih sudbina je na čekanju jer, vrijeme je godišnjih odmora.
Doma isto sranje, s oproštenjem. Bez ovog dijela s godišnjim. Čim nastane problem (a stalno je tu neki), objesi se nos i zalupi vratima. Ne daj bože da bi se išta riješilo prije vremena ili na vrijeme, izgubi se čar onog prosipanja žući 5 poslije 12.
Itd, itd, mogu ja to preslikati na bilo koju situaciju u životu.
Nije problem u drugima, problem je u meni, samo ga ne znam riješiti, zanemariti i opustiti se.
I usprkos svemu, i drugima i meni, pitam se je li dobro ili loše što najčešće nismo svjesni fragilnosti života. S jedne strane sasvim sigurno je dobro, jer bi svi živjeli u panici u kojoj ja živim i to bi bilo za izluditi, a s druge strane, da se barem s vremena na vrijeme, prije nego što netko umre ili strada zbog nečijeg nemara ili nepažnje, sjetimo toga, pa budemo malo bolji jedni prema drugima.
- 14:12 -
ponedjeljak, 08.06.2015.
2 u 1
Iskočiti iz sigurnosti vlastitog doma, bez obzira na prvotnu preveliku sreću i pozitivna iskustva, ipak je donekle bolno, naporno i zastrašujuće.
Nikad se nisam uvjeravala da pravilno razmišljam i da je svaka moja misao na mjestu. Čak bi ponekad znala reći da mi se čini da živim pod staklenim zvonom, pa bez obzira na sve probleme donekle je lako jer, u principu, 0-24h sam od ljudi zaštićena sa svoja 4 zida. Često bi zastranila. Imala sam previše slobodnog vremena koje sam najčešće provodila filozofirajući. Postojalo je samo crno i bijelo, samo dobro i loše, bez nijansi i kompromisa. Ili tako. Ili nikako.
I, eto me, od jednom među ljudima. Malom filozofu u meni je teško. Mali bi natrag u depresiju gdje je bio svaki dan sumoran, ali garant takav, bez iznenađenja.
Rad u kolektivu donio je sa sobom dvije prednosti i hrpu mana.
Vrlo brzo sam shvatila prednosti završenog fakulteta. Administrativni posao je za jednostavno strukturirane osobe, bez osjećaja odgovornosti i radnog elana. Nema tu nikakvog intelektualnog izazova, ništa nije kompleksno, samo tehničko prevrtanje papirologije, uz pregršt tračanja i podmetanja, izmišljanje kako kasniti na posao, kako pauzu od pola sata produžiti na par sati i kako u konačnici otići ranije s posla. Bez obzira na jednostavnost posla, on se može uspješno zakomplicirati, jer dok jezik radi, mozak ne prati ruke i tako papiri najčešće završe na krivom mjestu. Dva su moguća raspoloženja- ili se trebaš vječito smijati i vrtiti parolu vječne pozitive ili trebaš kukati. Zabranjeno je šutiti i biti ozbiljan. I htjeti raditi. I ne htjeti stalno nešto jesti nad papirima. Jbg, popušila sam. Masno. Ja se, budala, baš uhvatila posla k'o pijan plota, pa sve bi radila i učila, ne bi ni na pauzu išla i stalno bi bila ozbiljno fokusirana. Ispala sam čudna i dosadna, no, bez obzira na to, s druge strane, mlađe su se pobrinule da me eliminiraju iz kruga mlađih mužjaka, a starije da me iskoriste kao kantu za izbljuvke svojih frustracija.
U međuvremenu me veseli činjenica da čak i prije 10. dobivam plaću i da sam smršavila. To je ono što me svaki dan vraća u ralje administracije i zbog čega se mogu veseliti svakom radnom "izazovu".
I prije nego sam počela radili, pojavio se on. Trebala je to biti još jedna u nizu klasičnih priča iz mog života: gledamo se, gledamo, gledamo do dana kada će netko od nas dvoje otegnut papke. Ja nemam muda (što je, valjda, dobro, kad zavodiš muškarca) nešto poduzeti a i držim se tih nekih staromodnih načela da su muškarci lovci, žene lovine (što najčešće i u mojoj glavi drži vodu samo u teoriji, jer ja i podčinjenost ne idemo u istu rečenicu), a on je teški romantik (mo'š mislit') koji čeka pogodan trenutak (koji se može odužiti i na par godina) da me obori s nogu. Već sam ja odvrtila cijeli film, prešla sve moguće scenarije, sto puta "to"pokopala i razočarala se i svaki put se vraćala na mjesto radnje praveći budalu od sebe. Priča je ubrzo postajala još klasičnija. Mi, različiti svjetovi, po njegovoj inicijativi, polaganoj, odmjerenoj ali odlučnoj, počeli smo se spajati. Preokrenula sam nebo i zemlju da saznam tko je. Mjesecima je bio samo prezime. A onda je iz n-tog izvora dobio ime, datum rođenja, adresu stanovanja, ženu i djecu. Jebiga! Opet! Odlučno sam se rasplakala, razočarala, odustala i nisam napravila ništa. Mislila sam da mogu pustiti tu zaljubljenost, jer, ništa se nije ni dogodilo, nismo se čak ni upoznali. Osim par njegovih obzirnih gesti, kojeg naizmjeničnog plahog pogleda i pozdrava. Odlučno sam odlučila ne odustati. Jebemu, ne mogu ja biti moralna vertikala ovog svijeta, a i to što radim požar u šumi ložeći vatru za ražanj za zeca koji se nije još ni rodio nema ama baš nikakvog smisla, odnosno, nije imalo smisla do trenutka dok nije, paleći cigaretu prošlog petka, krenuo prema meni pitajući me da li moram i ja raditi i nastavivši razgovor jasno mi dao do znanja da itekako zna i tko sam i što sam i gdje radim. Ok, to diže ego. Ali i plaši. Em to što ima te
informacije em to što je, izgleda, ipak bio dovoljno zainteresiran da sazna nešto o meni. I, što ću sad? Vjerojatno ništa. Izgleda da pravi život treba živjeti dan po dan i iskoristiti svaku priliku koja se pruža. Može biti opasno, ali, tko ne riskira, preskoči i zabavni dio...
- 20:55 -
petak, 27.03.2015.
"Tebi je jasno da...", pogleda me mrko, prvo jedna, pa druga, dok treća sjedi sa strane i blagonaklono šuti... "Tebi je jasno da ovdje, što čuješ, ne čuješ, što vidiš, ne vidiš, što saznaš, ne saznaš???".
"Ma da, nema problema, znam ja da je ovdje tako", odgovaram istovremeno puna samopouzdanja i preplašena kao mali miš. Izvlačim polubahato neke podatke iz Poslovnika i razmećem se znanjem, za sve imam spreman odgovor, dok mi se ona, gotovo kobna, lijeva ruka znoji do besvijesti.
"Kužiš da si zabrljala?" "Ma kužim, pisala sam prva a nisam to očekivala". Rukopis ovakav, onakav, da li mrljam inače kad pišem, s obzirom da sam lijevak... "Rekoh, pisala sam prva, bila sam nervozna, vjerojatno uz manje stresa neće biti problema, a i kemijske su vam odlične".
Bože, što sve čovjek može izreći i zbrljati na razgovoru za posao. I uz sve to, može i proći, uz komentar: "Hvala tebi, bila si odlična kandidatkinja".
Eto, urbi et orbi, idem se praviti da ništa ne čujem, ne vidim i ne saznajem i pripremiti se da dnevno trčim, kako šefica reče, barem 50x uz i niz stepenice.
Pa ako navrati slučajno netko tko u državnim institucijama, tijelima, službama i sličnima neuspješno traži posao i misli da se takav može dobiti samo preko veze, želim poručiti - nije baš tako. Nisam imala vezu, uložila sam puno strpljenja, pokušala nebrojeno puta, naučila većinu (o tom/potom) zakona i propisa, i uspjela! :)
- 11:58 -
petak, 20.03.2015.
...Sljedeći, molim!....
Generalizirati ili ne, pitanje je sad?
U principu ne volim generalizirati, niti tako pisati, niti čitati takve tekstove. Postoje skupine sličnih, no svatko od nas nosi neku svoju posebnost i neozbiljno je sve to strpati u isti koš.
Primijetila sam da ipak bolje prolaze "generalizirajući" stavovi, tekstovi i slično, jer se tu uvijek netko nađe prepoznat, pa puše pro i contra u isti rog.
U napadu nekog teško definirajućeg stanja došlo je i meni ovih dana da generaliziram, odnosno, podijelim sve muškarce u dvije do maksimalno tri skupine pa da tako istresem svoje frustracije i olakšam si dušu. I kad bih god sjela da nešto napišem, jednostavno mi ništa nije "štimalo". Znala sam da mi neće biti ni bolje ni lakše, a jedino što ću napraviti je to da ću sama sebe svrstati u isti koš s "pljuvačima", što je nedozvoljeno još od "davne" 2006. godine kada je stanoviti, tada asistent na katedri određenog kolegija rekao da si nikad ne dopustimo da budemo dio mase.
I dok neprekidno razmišljam kako bi trebao izgledati THE ONE, prisličujući ga nekim davno nestalim gentlemen-ima u stilu Raymonda Burra u Perry Mason-u, koji zadivljuju svojim glasom, stasom, manirima, elegancijom, inteligencijom, snalažljivošću...., zaključujem da sam zapela negdje rastrgana između maštanja i stvarnosti. To me, naravno, ljuti i zbunjuje, jer od sebe očekujem da se ponašam zrelo i prilagođeno svojim godinama, a ne da očekujem da će se pojaviti jedan takav i u još nedefiniranom scenariju, oboriti me s nogu.
I dok ja tako mrljavim svijetom, spoznala sam da se prije mjesec i pol moj balončić od sapunice nepovratno raspršio. Gdje ju puklo i što je presudilo? U prvom naletu rekla bih da je donedavni objekt mojih želja obični infantilni papak kojemu treba mama, a ne žena, ma u kojem god obliku tj. vrsti odnosa. Kasnije mi je postalo svejedno. Bio je to loš dan, od početka do kraja, niti se meni dalo biti tamo, niti sam bila pretjerano sklona njegovim izvedbama poslovno-mladenačko-frendovskog odnosa. U tom čušpajzu koji je napravio, istovremeno me držeći na jednoj distanci i šapćući mi na uho nešto u povjerenju s nekim čudnim kesom, ja sam samo vidjela neko čudo. Ja taj ritam niti mogu niti želim pratiti. Vjerojatno je puklo kada mi je pružio bočicu mineralne koju nije mogao otvoriti. Rekoh si, bože, što sad hoće? Da ju ja otvorim? Što, izgledam kao mrcina kojoj će to lakše poći za rukom nego njegovoj Nježnosti? U tom trenutku bilo bi mi draže da je neki "pećinar" koji će grlićem bočice opaliti o rub stola da dođe do željene tekućine. Vjerojatno bi se tad digla i otišla, jer ne bi mogla podnijeti neugodu, ali 'ajde, znala bih da je muško (ili da sam ja dovoljno žensko). Ovako sam tu bočicu predala konobarici da njegovoj Nježnosti donese novu i zatvorila to poglavlje. THE END na priču stavila sam prije neki dan kada mi je poslao sms zanimajući se oko 8 navečer za nešto što se moralo obaviti bez njega, a naknadno ga nitko o ishodu istoga nije obavijestio. Prije par mjeseci prvo bi pala u nesvijest, pa sms spremila na sto različitih mjesta da trajno ostane zabilježen kao njegovo prvo javljanje meni. Sad sam iziritirano sklepala formalni odgovor na koji je on odgovorio kao da ima 15 godina, pišući u nekim modernističkim skraćenicama koje mene "izuvaju iz cipela". S nezaobilaznim "lp"-om koji je bio točka na i. Jebote LP. 'ajd u PM.
Začudo, nisam previše razočarana ni obeshrabrena. Idem dalje, naići će nešto zrelije, ili sređenije, ili muževnije. Možda tražim vraga, pa jednom nađem tipa koji će bit dovoljno muževan da me u mojim stalnim intelektualno/inteligentnim promišljanjima i izražavanjima istih pošteno odalami po gubici pa ću cmizdriti za danima kada su mi za oko zapinjali ovakvi. Možda će naići i netko normalan, ma što god to značilo.
Do tada, sunce sija, toplije je, a tamo neki simpa tip nabacuje pogled.
- 10:19 -
utorak, 03.02.2015.
Jedan od najsigurnijih načina da nekoga uspješno ne zavedeš je da ga zaliješ kavom, a da na pitanje: "Što se dogodilo? Je li ti kava bila vruća?", odgovoriš: "Ne, tresu mi se ruke." Bilo je tu obostranih autogolova do u beskonačnost. Podjednako, s obje strane.
Ono što sebi ipak najviše zamjeram je, što zbog straha od pokazivanja prevelike naklonosti, tj. simpatije zbog eventualne reperkusije na naš poslovni odnos, ja u trenutku kad u meni sve gori od brige i želje da mu očitam bukvicu zbog njegovog neodgovornog ponašanja, ostanem mlaka.
Nikako da se saberem, pa eventualno i riskiram ali kažem: "Jbt, ne radi to, o tvom životu ovisi hrpa ljudi", više-manje nijemo saslušam kako su njemu po očajnoj mećavi do jednog podosta udaljenog grada potrebna tri sata vožnje autocestom. U meni je sve vrištalo, bila sam na rubu plača, nemoći, htjela sam preskočiti sve civilizirane barijere, no iz mene ništa nije izašlo osim nekakve jadne fore u pokušaju da to okrenem na duhovitost.
Dok smo se vozili doma, istovremeno sam bila smirena kao da sjedim pored nekoga koga već godinama jako dobro poznajem, kao da u tome trenutku baš tamo, uz njega pripadam, dok sam s druge strane panično se držala za šal u ruci želeći izbrisati taj trenutak i pobjeći iz auta.
U meni je gorjelo tisuće vatri, prvenstveno onih brižnih. Prvi puta po njegovim riječima suočena sa svojim najvećim strahovima, bila sam izbezumljena. Svaki puta kada na radiju čujem za neku prometnu, u strahu i nemoći hvatam onaj mobitel i biram njegov broj da saznam je li dobro. I nikad ne nazovem. Nije prikladno, ne mogu paničariti. Odnosno, mogu, ali to moram zadržati za sebe.
Progonjena ljubomorom prema svakoj ženskoj osobi koja mu se približi, štiteći teritorij koji bi voljela da je moj, u konačnici pokleknem pred strahom za njegov život i postaje mi svejedno hoće li u njegovom životu biti na tisuće drugih žena koje će ga uspješno/uspješnije zavoditi. Ostaje mi samo jedno važno - da je tu, zdrav i živ, svačiji i ne moj. Samo da je dobro.
- 11:03 -
utorak, 20.01.2015.
Živciraš me!
Voljela sam razgovarati s Učiteljem. Oni koji od ljudi njegova zanimanja očekuju čuda, instant rješenja i odgovore na pitanja kako živjeti svoj život, onda su, neka se ne ljute, budale. Priznajem, u jednom periodu sam i ja očekivala takve stvari.
Jedino što sam tada cijenila bilo je to što je uvijek sa mnom razgovarao kao sa sebi ravnom, dajući mi dojam kao da smo na istom nivou. Pritom nisam primijetila da u neku ruku čini čuda, kroz razgovor dajući mi smjernice kako da razmišljam i postupam. Ali, to je primjenjivo samo ukoliko smo se spremni suočiti sami sa sobom i dogovoriti se sa sobom što želimo i kako ćemo doći do toga. Danas uviđam prednosti i blagodati naših razgovora jer pomoću njih odrastam, spoznajem se i postupam.
Često smo se u našim razgovorima doticali mog ljubavnog života gdje je on naglašavao važnost i prednost postojanja istoga. Ili je govorio direktno o meni ili je pričao o svojim ili iskustvima drugih ljudi. Tada nisam bila spremna razgovarati o tome niti me je ta tema pretjerano zanimala. Sjećam se kako je jednom rekao kako je teško s nama ženama. Ako muškarac postupi ovako, nije dobro. Ako postupi onako, nije dobro. I tako unedogled. Udvara li se on direktno ili nedirektno, važemo mu svaki atom i uvijek nađemo manu tom nastupu. Slušala sam taj govor otprilike isto onako kako muškarci slušaju žene kad prigovaraju: blablablablabla....
Danas mi je prodavačica u trgovini nešto pred zoru otkrivala prednosti realnih prikaza prilika u turskim sapunicama. I to sam otprilike jednako slušala: blablablablabla.... To je preslikala na prilike koje se kod nas događaju u izrazito religioznim obiteljima i kako neke žene ostaju same jer im obitelji inzistiraju na tome da ON dolazi iz sličnih obitelji. Pa one neće takve, a kad roditelji umru, one ostaju same jer... I sad dolazi dio kad ona objašnjava prednost rane udaje, jer tada žene nisu toliko spoznale život i ne važu svaki muškarčev pokret, pogled, nije im svaka njegova riječ glupa... A one koje se približe 30oj ili ju prijeđu, itekako potencijalnog partnera seciraju iliti ga obduciraju do zadnjeg atoma. I onda, ili se udaju iz očaja ili zbog očaja ponude ostanu zauvijek same. A jebote, smrznuh se. Ima ona donekle i pravo.
Ideš mi na živce!!!
Otkud to? Ova, blizu tridesetoj, do neki dan treperila je kao list na vjetru na samu pomisao da će ga vidjeti. Oko nove godine držala je mobitel pred očima teško odolijevajući da ne nazove ili pošalje sms s najljepšim željama. Nije primjereno, ne očekuje se. Prošli su blagdani i prvih 19 dana nove godine. Evo nje pred njim. I on opali pitanje koje ga zanima, sasvim poslovno i sasvim opravdano. Ona ne vidi problem u tom pitanju, no, njemu je zbog tog pitanja toliko neugodno da se počinje ispričavati prije nego li ga je dovršio. Smiješka se i crveni, izvlači i muca, mrljavi i brljavi dok ona ne presiječe. Ali on se ne da. I dalje ide u smjeru koji stvara neugodu i njemu i njoj. Na izlazu joj gotovo šapne u uho kako mu nažalost dolazi netko sad, ali da ne dolazi, otišli bi na kavu. Ponedjeljak mu je koma, uvijek hrpa toga....
Ja više ne mogu. Briše se u tom trenutku sva zanesenost i sva mašta, i dok ga u mislim tjeram u rodni kraj, izbacim: Onda me jednom pozovite u utorak pa ćemo konačno popiti kavu. Hvala vam. Doviđenja.
Ne znam imaju li muškarci neki logičan red u svojim postupcima ili im je kava rješenje za sve što zaseru, ali bogami, meni je i ona jedna bila previše. Ili pitaj što moraš i trebaš i ostani hrabar i nepokolebljiv ili preskoči želje i pozive za kavom. Ma što ćemo mi na kavi nakon sat vremena razgovora i što bi ti s tom kavom htio? Ja znam što ja hoću, ali, znaš li ti? Za sada, samo mi ideš na živce!
- 12:17 -
srijeda, 07.01.2015.
"Patrik, šta da ti kažem? Želim ti sve najbolje u Novoj godini!"
Škola mi je uvijek bila dosadna. Nije da sam baš rođena genijalka (daleko od toga), ali, pod milim bogom, ništa živo me nije moglo zainteresirati ni motivirati, izuzev matematike u srednjoj. To bi trebalo biti čudno. Ni samoj mi nije jasno, jer su me svi na profesionalnim orijentacijama usmjeravali k društvenim smjerovima. No, dobro...
I tako, dok sam ja sjedila na ušima, bila osrednji kampanjac itd., drugi lumeni kupili su odlične ocijene, nerijetko vireći profesorima iz dupeta. Ja sam za to vrijeme na klupi imala napisanih svih 45 minuta jednog sata i dosadno vrijeme tratila križajući minutu po minutu. Tu i tamo uhvatila me je frka i neugoda. Il' će me prozvati i zabiberiti mi komada i/ili ću se opet osramotiti jer pojma o pojmu nemam.
Hrvatski mi je bio jedan od omiljenih predmeta, kao i većina drugih jezika.
Iz dna svoje mlade duše mrzila sam književnost, a prema lektirama sam osjećala posebno gađenje. Nit me bilo briga što je pisac htio reći, nit su me zanimali beskrajni opisi krajolika i duševnog stanja glavnog lika. Zaboli me. Ako sam već nešto i morala pročitati, bilo je to uvijek 5 poslije 12 i napreskokce. Gubila sam koncentraciju čim sam vidjela tekst duži od dva reda. Zato su valjda moje zadaćnice bile očajne, misli konfuzne a rečenice, kako koza reče, krležijanske. Filozofirati sam uvijek znala. Najčešće bez podloge i smisla.
S druge strane nalazila se gramatika i pravopis, a to znači: pravila i definicije. Tu sam ekspert. Moram nešto? E bome, baš neću. I što mi možeš??? Možeš, ali, o tom potom. Uostalom, nakon osnovne, gotovo da se nikad ni nismo dotaknuli pravopisa i gramatike. Što smo naučili, naučili smo.
Volim za sebe misliti da sam mirna i tolerantna osoba. Najčešće i jesam. Ali, opet se moram pozvati na onog poznanika, ima stvari koje me naprosto "izuvaju iz cipela". Pogotovo ovih dana (i svaki drugi...).
Stvari ovako stoje. Doma imam jedan TV. Nekako je normalno da oni stariji navečer biraju program, a to znači: Il' ćeš gledati neku hrvatsku sapunjaru ili radi što te je volja. Po inerciji pretrpim sapunjaru, jer u suprotnom bi imala na izbor knjigu ili ništa. I ako preskočim analizu te stravične pojave na našim malim ekranima, nevjerojatno glupih dijaloga, nevjerojatan broj ponavljanja istih razgovora, ispraznost i sve ostalo, ostaje jedna stvarčica koja me tjera da vrištim. Pitam se, je li itko od ljudi koji rade na tim serijama išao u školu, barem osnovnu, koja je, koliko sam zadnji put čula, obvezna? Je li? Ako jesu, jesu li pritom čuli za deklinaciju imena? Tamo furt netko nekoga zove i doziva, i to uvijek u nominativu. Patrik! Danijel!... Ja uz najbolju volju ne znam kako bi se napola derala s prozora i dozivala: Paaaaatrik! Daaaanijel! Ali eto...
Šta da ja na to kažem? Šta ima novo kod tebe? Šta ćeš danas kuhati? ŠtA?!?!?!?!
Ne mogu tvrditi da u govoru nikad ne kažem ŠTA, ali zaboga, pa zar je normalno da danas gotovo svaki čovjek piše ŠTA?
Usput bi poželjela svima sretnu Novu godinu i u njoj puno sreće, zdravlja, ljubavi, novaca, uspjeha, lebdeće anđele i tako to. Jer ipak, u tom jednom danu mogu nam se dogoditi čuda. Znate ono, otići ćemo 1.1. te godine na HZZ jer su nas zvali da smo dobili posao, dogodit će nam se neviđena sreća dok mamurni bauljamo po kući od štoka do štoka, zaljubit ćemo se prevrćući se u krevetu, obasut će nas obilje zdravlja, uspješno ćemo riješiti sve probleme i to sve, kao što rekoh, taj jedan dan, 1.1.
Otvorim novine: sretna vam Nova godina..., upalim TV: sretna vam Nova godina..., dobijem čestitku na kojoj piše: sretna vam Nova godina....
Opet pitam: Je li itko od tih odlikaša i mudrijaša ikada posjetio ustanovu koju obvezno mora pohađati od 6. godine života pa tako narednih 8 godina???
- 10:18 -
srijeda, 10.12.2014.
Rezime
Ponekad, u trenucima nemoći, znam zavapiti kako se meni ništa ne događa. Moje su samo glavobolje i neuspješna javljanja na natječaje za posao koja u konačnici dovode do tih glavobolja i strmoglavog pada samopouzdanja.
S nostalgijom se sjećam djevojke koja je bezglavo išla kroz život, zavađala svijet, bila opuštena i plesala na bačvama u disku. Pa se pitam, gdje je nestala mala?
Meni se ništa ne događa. Ne događaju mi se računi, ne događa mi se posao, ne događa mi se čak ni On, jer ni Njega nisam upoznala zbog sebe. Događaju mi se tuđi problemi, tuđe dileme, tuđa, da budem prosta, sranja, koja se u konačnici reflektiraju na moj život.
Ali, bilo bi nepošteno stalno si dopusti takva razmišljanja, jer, nisu sasvim istinita. Puno toga događa se meni i zbog mene. I lijepo i ružno.
2014. godina je na zalazu. Tvrditi da sam u potpunosti odrasla, da sam shvatila bit života i po kojim principima funkcionira svijet bilo bi glupo. Odraslija jesam, shvatila sam ponešto, još uvijek mi je puno toga nepoznato i jedino čemu se mogu nadati da ću dobiti priliku saznavati još dugo.
Bila je ovo teška godina. Ali, bila je i ona prije, i tako unazad... Usudila bih se reći da je to život.
Bila je to dobra godina. Godina puna ohrabrenja i nade.
Borila sam se, kao i svatko drugi, s financijama, računima, ponekom ovrhom, pisanjima tužbi, žalbi, podnesaka i ostalih oblika uobičajenih, svakodnevnih sastavaka. Stresno, ali poučno. Barem to me je naučilo da moram misliti i saznavati i da nema prepuštanja i opuštanja. Na kraju krajeva, tome je sada tako jer se prije nije mislilo i planiralo.
Bila je ovo godina prepuna nazdravljanja. Popila se ponekad čašica za pobjede i čašica za nadu.
Nisam počela vjerovati u pravni sustav, ali, počela sam vjerovati u pojedince koji u njemu participiraju. Nevjerojatno, no, postoje oni koji svoj posao obavljaju pošteno i čestito. Hvala im na tome. Svaki puta kada sam bila na izmaku snaga od straha i neizvjesnosti za budućnost, osvijetlili su (nam) put.
Neki su završili tamo gdje im je mjesto. Možda na samo par mjeseci, možda i ne zbog onoga što su (nam) učinili i možda ne zato da se zadovolje i pravo i pravda, već zato što je nekome u tom trenutku tako odgovaralo, no, svejedno. Niti likujem niti se veselim tuđoj nesreći, ali, svakome po zasluzi i nek' im se vrati samo ono što su oni učinili drugima. Restitucija!
Bila je ovo godina suočavanja sa samom sobom u odnosu prema drugima.
Naučila sam ponešto. Ne mogu reći da sam u potpunosti savladala gradivo. Trudit ću se držati barem onoga što jesam naučila.
Shvatila sam da postoji skupina ljudi kojima ne mogu direktno zamjerati njihove stavove i ponašanje. To ne znači da mi ne smeta, ali, čini mi se da je onda ispravnije na neko vrijeme zašutjeti i ohladiti glavu. Za neke konfrontacije nemam ni snage ni volje. Time sam se bavila u prošlosti i nikad na dobro nije izašlo. Ni u mirnoj ni u žestokoj varijanti. Na kraju svatko nastavi po svome, pa i ja.
Shvatila sam da sam neke ljude s pravom ostavila u prošlosti i da se rupe nekih odnosa ničim ne mogu zakrpati. Neke ljude sam iskreno i duboko voljela, i bila sam spremna svaki put početi ispočetka, dajući našem odnosu još jednu priliku. Svaka ta prilika bila je ignorirana, a što je najsmješnije, popraćena s izjavama koje graniče s ludosti. "Nadam se da će sve biti kao prije, da ćemo popraviti naš odnos. Tako mi je drago da smo opet dobri...." Ostalo mi je samo još jedno pitanje: Zašto se takvi ljudi vraćaju, zašto govore takve stvari a u stvari nisu spremni išta promijeniti i potruditi se. Odrezala sam to kada me je najviše boljelo, kada su se u njihovim životima događale najvažnije stvari. Ionako nisam bila pozvana da budem uz njih. Boli, ali vlastiti integritet mogu sačuvati samo tako da jednom nabrzinu povučem taj "flaster".
S druge strane, neke ljude sam upoznala tek nakon 12 godina. U jednom tragičnom događaju u njihovom životu, mimo svega što se između nas dogodilo, moja savjest i ljubav koju sam za njih čuvala duboko u sebi nisu me ostavili ravnodušnom. Ispružila sam im ruku, pa makar kao potporu. Ni glasa ne ispustiše na to. Srce mi se zaključalo. Nek' im je sa srećom, kao i svakom drugom čovjeku kojeg ne poznajem.
Bila je ovo godina isprobavanja.
U potrazi za poslom, mnogo toga sam prošla. Naučila da nisam nitko i ništa, bez obzira na neuspjehe. Naučila sam da za sve treba i doza hrabrosti i doza ludosti, da se nitko neće za mene boriti ako se sama ne borim i da nitko neće graditi moje samopouzdanje jer je to isključivo moj posao. Naučila sam da nema te veze koju mogu povući i da sam možda glupa što jednu priliku nisam iskoristila. No, i tu mi je savjest mirna, jer Njemu toliko dugujem da nisam imala obraza tražiti još.
Bila je ovo godina "guranja" i održavanja nekih odnosa.
Radi se o ljudima koje volim i koji vole mene. Ma koliko mi je s vremena na vrijeme bila puna kapa njih, ma koliko su me, kako bi rekao jedan poznanik "izuvali iz cipela" ili tjerali da od muke poželim si/im oderati kožu, uz sva lupanja vratima, visoke tonove, ignoriranja itd., oni su dio mene i vrijedi proći i ta iskušenja. Plakalo se i smijalo, vikalo i vrištalo, razgovaralo i šutjelo. I opet ispočetka. Kada bi me netko pitao što je ljubav, rekla bih da je to ljubav, bez obzira o kojem se odnosu radilo. Ne priznajem rečenicu: ljubav ponekad nije dovoljna. Ljubav nije jedan osjećaj, jedno stanje. Ljubav je poštovanje, volja, želja i trud oko nekoga. I još mnogo više. I, uvijek je dovoljna.
Bila je ovo godina zahvalnosti.
Zahvalna sam svima koji su dobronamjerno tu, u mojem životu. Svima koji su me nešto naučili. Svim lijepim pjesmama i dobrim filmovima. Svim prekrasnim izlascima i zalascima sunca. Svom povrću koje je obilno rodilo iako je sađeno u glinenim posudama. Uvijek ljubaznoj "teti" na kiosku. Pristojnim i susretljivim ljudima. Mojoj crnoj njuškici koja grize kad ima loš dan i koja je istovremeno najumiljatije stvorenje na svijetu.
Hvala onima koji su došli i onima koji su otišli....
Hvala Njemu. Njemu koji je moj oslonac i moja hrabrost, moja sigurnost i moj nemir. Hvala mu na zbunjenosti i čudnom smislu za humor, za ohrabrenja i vjerovanje, za trud i ljubaznost, za fakinske osmijehe, nepotrebna ispričavanja i čudna zahvaljivanja...
Hvala Ti, 2014. godino!
- 10:54 -
